Što oblikuje našu komunikaciju? Koliko je komunikacija emocionalna? Kako je komunikacija određena kontekstom, evolucijskim silama i emocionalnim obrascima? Koliko emocije usmjeravaju komunikaciju? Koliko su važne emocionalne norme i statusna moć? Kakva je emocionalna gluma? Mogući su razni odgovori, kroz nekoliko pristupa.
Psihodinamika emocija
Kad god s nekim komuniciramo u nama se javljaju neka očekivanja, neke emocije i interpretacije.
Ponekad se samo dogodi da budemo meta u razgovoru, naizgled bez ikakvog razloga. Ili se i mi sami istresamo na drugoga.
Hoće li u komunikaciji biti pobuđene lijepe pozitivne emocije ili teške negativne emocije ovisi o trenutnom stanju osobe (da li ima nakupljenih emocionalnih naboja) i specifičnim komunikacijskim uvjetima (razumijevanju, sadržaju komunikacije, stavovima o osobi s kojim komuniciramo).
Ako komunikaciju interpretiramo kao frustrirajuću pale se obrambeni mehanizmi:
- povlačenje (prekid kontakta sa sugovornikom, emocionalno isključenje)
- represija (potiskivanje neugodnih doživljaja i emocionalnih impulsa)
- fiksacija (uporno ustrajanje prema istom cilju iako nema puta za rješenje)
- negativizam (pasivan otpor i odbijanje svih aktivnosti)
- projekcija (pripisivanje vlastitih nedostataka drugome kako bi sebe opravdali)
- identifikacija (poistovjećivanje s grupom, idejom ili autoritetom kao idealom)
- premještanje (ispoljavanje negativnih emocija prema žrtvi koja nema veze sa stvarnim izvorom frustracije).
Pomoću obrambenih mehanizama negativne emocije se udaljuju iz svijesti ili se nastoji ostvariti cilj.
Što je emocija više negativna i što više onemogućava potvrđivanje svojeg ja, to je jače potiskivanje. Kada je negativna emocija udaljena od svijesti tada se povećava snaga njenog utjecaja na ponašanje. Što je emocija uspješnije potisnuta to će se više pretvarati u neke druge naporne emocionalne reakcije. Takva potisnuta i pretvorena emocija tražit će mete na kojima će se ispoljiti, i bit će određena uvjetima u kojima se osoba nalazi. Tada osoba traži metu. Primjerice, potisnuti strah, tuga, sram ili krivnja, se premještaju u emocionalni naboj, koji kad se pojača, pronalazi metu za ispoljavanje kroz komunikaciju s drugima. Često komunikacija postaje agresivna ili naporna ukoliko jedna osoba traži mete za ispoljavanje nakupljenog negativnog naboja. Netko mora biti krivac.
Pobuđene emocije, odnose se i prema nama samima i prema sugovorniku, ili prema grupi ljudi, ili cijelom svijetu. Nekad se kaže “ma ljut je na cijeli svijet”.
Da bi se oslobodio nakupljeni negativni emocionalni naboj olakšanje se pronalazi u pražnjenju na drugim osobama koje su se našle u blizini.
Na taj način psihodinamski pristup, preko koncepata obrambenih mehanizama i oslobađanja od efekata potisnutih emocija, može objasniti komunikacijske konflikte i nesporazume koji nemaju nužno veze sa samim komunikacijskim tokom već vuku korijene iz unutrašnjeg naboja.
Evolucija i emocije
Iz ove perspektive emocije su biološke adaptacije na okolinu koje su čovjeku omogućavale evolucijsku prednost. Primjerice njihov utjecaj je značajan za udruživanje, komunikaciju, pronalaženje partnera, odgajanje potomaka i izbjegavanje opasnosti.
Emocije se definiraju kao reakcija na događaje koji su važni za opstanak, ciljeve i potrebe čovjeka te zajednice. Situacije koje su bile važne za preživljavanje čovjeka kao što su borba, gubitak statusa, odnosi u zajednici i reprodukcija, doveli su do selekcije prilagodba u kojima su se razvile emocije. One su rješenja za problem usklađivanja podsustava u organizmu (npr. metabolizam, energija) te organizma s okolinom (komunikacija s drugima), s ciljem preživljavanja.
Ukratko, emocije su razvojni vrlo stari mehanizmi koji su nastali procesom evolucije čija je funkcija brzo i pouzdano rješavanje važnih životnih problema, komunikacija s drugima te opstanak ljudske vrste i jedinke.
Komunikacija je obojena potrebama za preživljavanjem da bi se poboljšala kvaliteta opstanka. Često puta prenošenje poruke o zajedništvu, vlastitoj važnosti ili izbjegavanju opasnosti, cilja na opstanak jedinke. U tom smislu, komunikacija koja ima emocionalni motiv povezivanje ljudi, ostvarenje potreba ili ciljeva postaje evolucijska strategija za povećavanje kvalitete opstanka.
Ritualna komunikacija
Komunikacija ima svoje specifične načine unutar ritualnih druženja. Ovaj pristup najpogodniji je za analiziranje kolektivnog emocionalnog uzbuđenja, primjerice vezanih uz sport, glazbu, slavlja, poslovna događanja ili okupljanja, promocije, javne i socijalne akcije, u kojima ritmična sinkronizacija okupljenih tijela rezultira pojačanim pozitivnim emocijama i specifičnom grupnom komunikacijom.
Bilo koji društveni ritual potiče kolektivno uzbuđenje u kojem se podiže pozitivna emocionalna energija što ima za posljedicu povezivanje s grupnim simbolima, nakon čega raste solidarnost i iskustvo pripadnosti grupi. Pretpostavlja se da je čovjek motiviran da traži povećanje pozitivne emocionalne energije u grupi ljudi.
Kapacitet za povećanje pozitivne emocionalne energije je posredovan zajedničkim okupljanjem i komunikacijom. Ritualna događanja i emocionalna pobuđenja određuju načine komunikacije među ljudima koji sudjeluju. Tako da možemo reći da je komunikacija određena atmosferom grupe i emocijama. Ritualna komunikacija ima funkciju da potiče grupnu pripadnost i privrženost.
Moć i statusna komunikacija
U komunikaciji je važno vidjeti kakva je povezanost emocija s mogućom promjenom u poziciji moći i statusa.
Interes je stavljen na otkrivanje posljedica koje doživljaj moći ima na međuljudske odnose. Moć se promatra kroz autoritet u odnosima, a status kroz poštovanje u odnosima. Smatra se da osobe na višoj poziciji moći i statusa iskušavaju pozitivne emocije kao što su pouzdanje, zadovoljstvo. Osobe na nižim pozicijama iskušavaju manjak samopouzdanja i negativne emocije kao što su strah, krivnja, depresija, ljutnja. Ako čovjek sam sebi pripisuje dogovornost za smanjenje statusa i moći onda osjeća sram i krivnju, a ako ju pripisuje drugima onda prema njima osjeća ljutnju i agresiju.
U tom smislu može se zaključiti da hijerarhija moći određuje pozitivne ili negativne emocije, s time da se različite karakteristike kao što su imovinsko stanje, profesija, obrazovanje, posjedovanje materijalnih dobara itd. različito vrednuju u široj kulturi.
Osim toga, neravnomjerna rasprostranjenost materijalnih resursa određuje frustraciju onih koji nemaju resurse. Nezadovoljstvo se pojavljuje kod onih koji primjećuju manjak svoje moći i statusa. Može se reći da percepcija moći, statusa i resursa kod individua i grupa utječe na pobuđenje određenih emocija, od straha i ljutnje, do radosti i pouzdanja.
Komunikacija obično podrazumijeva brzu procjenu svoje i sugovornikove moći, često nesvjesno, ponekad svjesno. Čovjek se na taj način pozicionira, da bi iz te pozicije razvijao razgovor, već prema potrebama zbog kojih komunicira.
Ponekad ljudi u komunikaciji pokušavaju utjecati na povisivanje svog statusa i povećanja svoje moći da bi stvoriti ugodne emocije i ukinuli frustraciju. Ponekad se takva komunikacija interpretira kao egoistična ili hvalisanje.
Suprotno, komunicirati se može i osjećaj podređenosti, kad podilazimo sugovorniku i ne izražavamo svoja stvarna osjećanja, ili izbjegavamo neke informacije, jer se bojimo da ćemo ugroziti nadređenu poziciju drugoga, a time i sami sebe.
Identitet i komunikacija
Pretpostavlja se da je identitet situacijski ovisan te da je ponašanje čovjeka orijentirano prema cilju da potvrdi svoj “ja” kod ostalih. To je važno za komunikaciju jer čovjek traži potvrdu od drugih koja bi bila u skladu s njegovim samopoimanjem. Ako dobije potvrdu, osjeća pozitivne emocije – radost, zadovoljstvo, ponos, a ako ne dobije potvrdu onda negativne – sram, tugu, strah, ljutnju. Dakle, osoba je u komunikaciji motivirana da ostvari pozitivne emocije preko potvrde samog sebe. Time se često zanemari sugovornik, kojem se na daje dovoljno prostora da se izrazi, pa on postaje frustriran.
Ako je reakcija drugih nepodudarajuća s našim vlastitim identitetom razvijaju se negativne emocije, a ako je podudarajuća onda pozitivne.
S druge strane emocije signaliziraju da li događaji iz okoline podržavaju ili ne podržavaju osobna značenja o sebi i svijetu. Ako događaji i feedback sugovornika podržavaju naša osobna značenja onda se razvijaju pozitivne emocije, a ako ne podržavaju, onda negativne.
Kako za svaki identitet postoje standardi koji su kreirani društvenim utjecajem, a koji predstavljaju okvir za regulaciju ponašanja, osobe se prilagođavaju očekivanjima i standardima komunikacije čime usmjeravaju svoje emocionalno ponašanje prema situacijama, ovisno o identitetu onog s kojim pričamo.
Kontekst u kojem komuniciramo (npr. posao, sastanak, bolnica, plac) kreira promjene komunikacijskog stila i identiteta. Nećemo isto komunicirati s našim šefom kao što komuniciramo s prodavačicom iz kvartovske trgovine. Ljudi nastoje postići pozitivne emocije tako što komuniciraju u skladu s tim kreiranim standardima i identitetima, očekujući da će tako dobiti potvrdu od drugih i biti sretniji.
Emocionalna gluma
Dramaturški pristup primarno je usmjeren na ponašanja koje osoba koristi da bi se uskladila s društvenim pravilima o komuniciranju i emocionalnom izražavanju.
Predstavljanje idealne slike o sebi, te upravljanje dojmovima u smislu namjernog izvođenja uloge i glume za društvenu publiku osnovni su momenti ovog pristupa. Smatra se da čovjek ulaže napore u smjeru strategijskog ponašanja koje je dirigirano od strane društvenih pravila u određenim kontekstima.
Na taj način osoba sebe prezentira u skladu s emocionalnim normama, koja precizno definiraju koje se emocije u kojem kontekstu smiju i trebaju izraziti. Posljedica toga je svakodnevna manipulacija s emocionalnim izražajima u skladu s «normama osjećanja» zato da bi se postigla mikro-ekonomska i mikro-politička prednost u odnosima s ljudima.
Utjecaj pojedinog konteksta u kojem komuniciramo prilično definira pravila o tome koje emocije u kojoj situaciji, te s kojim osobama trebaju biti izražene, a koje se moraju potisnuti ili sakriti, te što je to idealna slika o sebi. Primjerice, ljudima se čini normalno upravljati emocionalnim izražajem u skladu s emocionalnim pravilima koja su sugerirana na proslavama ili na poslovnim sastancima.
Emocionalne norme
Utjecaj kulturalnih vrijednosti i normi na emocionalno iskustvo i emocionalne predodžbe određuje emocionalnu komunikaciju u međuljudskom odnosima.
Primjerice pravila ponašanja, mediji ili filmovi (kao dio kulture) sugeriraju emocionalne obrasce koji se pounutruju u osobama te tako određuju emocionalno iskustvo, koje se na površini čini individualno ali je zajedničko cijeloj populaciji.
U tom smislu emocije su određene kulturom i reproduciraju se kroz kulturalne institucije. Institucije oblikuju emocije te tako posreduju življeno emocionalno iskustvo, određuju kontekste i situacije u kojima se treba biti sretan ili frustriran; kreiraju povezanost s drugima. Na taj način kultura određuje emocionalno ponašanje u privatnim i formalnim odnosima.
Osim toga tržište rada i društvena podjela radnih uloga povlači za sobom norme emocionalnog ponašanja, koje su specifične za pojedina radna mjesta. Primjerice od stjuardesa, tajnica i hostesa se u komunikaciji očekuje određeni «emocionalni rad» i «emocionalna gluma», uglavnom pozitivne emocije.
Standardi emocionalne komunikacije na radnom mjestu, između ostaloga reproduciraju se marketingom i medijima. Iz navedenog slijedi da je emocionalno iskustvo u komunikaciji posredovano kulturom koja zahtjeva emocionalnu glumu, i koja određuje vrijednosti i pravila emocionalnog izražavanja.
Razmjena nagrada i koristi u komunikaciji
Razmatranje razmjene u komunikaciji stavlja fokus na vezu emocija s razmjenom nagrada i koristi te izbjegavanjem štete i kazne u međuljudskim odnosima.
Pretpostavlja se da ljude na određeno ponašanje motivira razmjena nagrada i koristi te izbjegavanje štete i kazne. Ljudi izbjegavaju štetu i ulažu investicije (npr. potvrđuju drugoga, prihvaćaju naredbe) da bi primili nagradu od drugih s ciljem da doživljavaju pozitivne emocije i ostvare neko svoj cilj. Pozitivne emocije se javljaju kad osoba primi nagradu (priznanje ili pohvalu) od drugih, a negativne ako nagrada izostaje.
Očekivanja, proces usporedbe s drugima, te pripisivanje uzroka nagrade ili gubitka nagrade, također određuju pozitivne ili negativne emocije. Ako se uzroci nagrade pripišu društvenoj grupi kojoj se pripada, onda raste pozitivna emocionalna povezanost s njom. U tom smislu pozitivne emocije jačaju koheziju i povezanost s pripadajućom grupom. Ako se uzrok gubitka nagrade pripiše nekome onda rastu negativne emocije prema njemu ili grupi.
Iz toga se može zaključiti da je emocionalna povezanost pogodna baza za upravljanje komunikacijskim strategijama koje ciljaju na podržavajuću pozitivnu atmosferu. Primjerice, poslovna firma koja razvija svoj osebujni identitet na temelju ideje da brine o svojim zaposlenicima, razvija pozitivnu komunikacijsku klimu u kojoj zaposlenici znaju da dobivaju potvrdu svoje osobnosti.
Autorica:
dr. sc. Korana Simonović, prof. sociologije