Zašto se neki naši ciljevi i neke životne želje ne ostvaruju? Jedan od razloga je što uopće ne djelujemo, ne radimo korake prema njihovom ostvarenju, jer već smo se zamorili. Stalno nešto treba odraditi, jurimo ovamo onamo, obaveza na sve strane, rastrgani smo, a još hrpa želja čeka na ostvarenje. Upravljanje ciljevima tako postaje napor.
Primjerice, evo što kažu neki moji polaznici/ice:
- “Ja vrlo dobro znam što trebam činiti, ali svaki dan to odgađam, ili sam umora, ili mi je svega dosta, ili mi se ne da, jednostavno mi se ne da i točka”
- “… jasno mi je sve i imam razrađene korake, metode, znam da trebam googlati i naći kontakte izdavača i poslati im upite, i kad odgovore onda odrediti s kojim ću surađivati… ali danima, mjesecima…joj ne mogu vjerovat, godine su prošle, a ja taj prvi korak nisam napravila”
- “Nije mi jasno zašto odgađam, sasvim jednostavne poteze moram napraviti i sasvim male korake, ko da je to teško poslat 10 emailova, sjedit par sati i googlat, ali neće pa neće”
- “Nešto mi ne da da se pokrenem, iako ne trebam napraviti nikakve velike akcije, mic po mic, ali nit prvi mic ne pokrenem… ne znam što je to nešto. Nešto u meni, neki glas, neke odluke, neka sila… šta ja znam”
- “… čak i kad dobim volju i hoću krenut onda mi neš kaže u meni, ja si sam govorim, da ne valja, da neće to ići, da nije to za mene, da je to veliki zapad s velikim kriterijima, za velike ljude i onda opet ne krenem”
- “… pa bojim se. Sram me. Tak i tak neću uspjet. Preveliki zalogaj. Sumnja u sami cilj.”
- “Briga me troši, smanjuje motivaciju, energiju koju imam “rezervirano” za cilj. Sve to uzrokuje i konstantno sprečava dobru izradu vizije, strategije i izvedbu konkretnih koraka.”
U ostvarenju ciljeva sprečava nas najčešće neka neopipljiva sila, neki glas, naši identiteti, naši egoizmi koji se isplovljavaju kao: manje vrijedim, nije moguće, to je preveliki zalogaj, život je težak, itd. (Napomena, egoizam nije samo napumpavanje u supermana, to je i ispumpavanje: ne valjam, ne vrijedim. No o tome neki naredni put.)
S time su onda povezana i teška osjećanja: letargije, odustajanja, nevjerovanje u sebe, pesimizam, tjeskoba, depresija, što se manifestira u stavu: ionako se ništa ne može, nije to za mene, to je za neke moćne ljude. Upravljanje ciljevima postaje teret.
Naravno, problem uglavnom nije u tome što ciljevi nisu dobro posloženi. Ima hrpa ljudi koji jako dobro znaju metode upravljanja ciljevima, ali kaskaju i oni. Nešto ne štima. Nešto tu fali. Ima mnogo metoda za upravljanje ciljevima. Netko može odlično proći neku metodu, npr. SMART metodu, i sve mu je jasno. Dobro je posložio etape, akcije, tajming, ali ali ali, nikako da dobije volju da krene ili krene i prekine. Oni ljudi za koje se čini da su ljudi od volje, da uvijek sve što započnu i završe, i trude se maksimalno, oni možda prolaze teške unutrašnje otpore i nedoumice, sile se na djelovanje i forsiraju sami sebe.
Većina metoda, stručnjaka i trenera kaže nešto od ovoga: nemaš plan, nemaš time management, nemaš cilj management, nemaš ovo ono… trebaš imati vještinu upravljanja ciljevima.
To može biti i istina ali to nije core problema! To nije bazični razlog neuspjeha! Površni razlozi se lakše riješe kad se riješi bazični razlog! Bazični razlog neuspjeha su otpori, blokade i odbojnost procesa. Prvo to treba riješiti. A onda koristimo vještine upravljanja ciljevima.
Zašto ne ostvarujemo ciljeve?
Zašto ako nešto želimo tj. imamo cilj koji želimo ostvariti, zašto onda teško prolazimo procese djelovanja prema tom cilju, želji? Kako to?
Ima nekoliko unutrašnjih razloga neuspjeha, ako uzmemo u obzir da vanjske okolnosti doživljavamo kroz filter naših interpretacija. Vanjske okolnosti mogu biti podržavajuće ili ometajuće ali to su tehničke stvari koje se uzimaju u obzir pri određenju strategije upravljanja ciljevima, rekla bih strategije plivanja kroz gusto. Idemo vidjeti unutrašnje razloge.
- Prvi, to što imamo unutrašnji otpor i blokade.
- Drugi, to što znamo već iz iskustva da kad god smo nešto htjeli ostvariti, većinu slučajeva je to bio rad, red i disciplina, i svojevrsno siljenje, u dužem vremenskom periodu, i sad nam se više ne da toliko “teškog” truda ulagati.
- Treće, emocionalna stanja koje iskušavamo dok ostvarujemo cilj su: briga, napetost, moranje, forsiranje, guranje ili pritisak, stres, gužva.
- Četvrto, cilj je uvijek finalni efekt, a proces do cilja je nužnost koja se mora odraditi i u kojoj ne uživamo, može se reći da trpimo.
- Peto, strah nas je, najčešće strah od neuspjeha koji nećemo niti doživjeti ako ne krenemo u akciju. Pa tako, zaključimo da je bolje ne izlagati se mogućnosti neuspjeha.
Cilj u ovom slučaju može biti sve što je u materijalnoj realnosti, tipa: novi projekt poslovni, novi posao, da živim na moru, da se preselim, da promijenim struku, da živim od onog što volim, da radim nešto kreativno, da imam para, da smršavim, da budem uspješna, itd.
Ova priča nema dodirne točke sa zakonom privlačnosti u kojem se okolna situacija posloži prema vašim unutrašnjim vibrama. Ona nema niti dodirne točke s metodama upravljanja ciljevima. To ne znači da je suprotna tim metodama, već jednostavno prethodi njima. Vi možete raditi po bilo kojoj svojoj metodi ili možete nemati metodu. Važno je naglasiti da je ovaj pristup bazičan. To je temelj: prvo riješiti otpore i blokade u vezi cilja. Nakon toga koristiti vještine upravljanja ciljevima.
Kad nema unutrašnjih otpora i blokada onda upravljamo ciljevima slatko, sočno i protočno te kreativno, originalno i lagodno. Više kao da plivamo. Manje upravljamo ciljevima a više plivamo s ciljevima.
A što se privlačnosti tiče, ona je važna ali samo između vas i vašeg cilja. Ako nema otpora i blokada stalno razvijamo privlačnost prema cilju, magnetizam. Ako postoje blokade i otpori, cilj nije privlačan već je muka koja je odbojna.
Kako onda mislimo da ćemo ostvariti cilj ako je odbojan? I zašto uopće želimo ostvariti nešto što nam je odbojno?
Prvo pitanje glasi: da li vam je vaš cilj odbojan? Većina kaže: pa nije.
Aha, a onda kad malko prokopamo dublje onda ispada van: bojim se ovog onog, neće to ići, nisam sigurna, možda čak i nemam taj cilj, muka mi je opet isto, itd. To su sve odbojnosti. Odbojnost stvara odbijanje koje udaljava od cilja. Nikoga tko je zdrav takvi osjećaji neće privlačiti niti će im sam cilj biti privlačan. Ljudima treba osjećaj privlačnosti prema cilju.
Uostalom, neka vaša ideja, produktivnost ili neka kreacija koju želite ostvariti, želite ju izručiti, učiniti je vidljivom i javnom, ona nije uplašena i nema blokadu, vi ste ta/taj koji ima otpor, strah i blokadu. Želja nije uplašena.
Svjesna sam da nisam u tekstu napisala kako se miču otpori i blokade, ali smatram da je to nešto što se ne može staviti u jedan tekst. Micanje blokada i otpora je iskustveni proces razumijevanja sebe i rada na sebi.
Pa onda, može li se cilj ostvariti i ovako:
- bez otpora i blokada
- bez teškog rada i siljenja
- bez brige i napetosti, moranja i forsiranja
- bez osjećaja trpljenja
- bez strahova
- s plivanjem kroz vanjske okolnosti?
Može, i tako bi i trebalo biti. Sve ostalo je kontra života. Iako smo zaboravili, prirodno je našem biću da se ciljevi ostvaruju protočno, da nas privlače rad i trud oko njih, da jedva čekamo da radimo na procesu ostvarenja i da uživamo u samom procesu stvaranja, uz osjećaj zadovoljstva i kreativnosti, stvaralaštva i optimizma, bez straha.
Autorica: dr. sc. Korana Simonović, prof. sociologije